Kratka priča o inteligenciji
Priča o inteligenciji počinje s Francisom Galtonom (1822–1911) još davne 1865. godine. Galton je bio znanstvenik, ali svestran – interesirala su ga razna područja: od geografije, biologije, psihometrije i statistike, do meteorologije i antropologije. Ono što je odredilo njegove interese i postavilo nove smjernice u bogatom životu bila je publikacija knjige “Porijeklo vrsta” – Charlesa Darwina, inače njegovog rođaka.
Galton je bio oduševljen knjigom, a posebno ga je interesiralo poglavlje koje je govorilo o varijacijama domaćih životinja kroz pripitomljavanje i uzgoj. Galtonova fascinacija Darwinovim nalazima nije prestajala, pa je velik dio svoga života posvetio istraživanju varijacija, ali kod čovjeka. Proučavao je varijacije raznih osobina ljudi: od onih fizičkih (npr. visina), do varijacija u mentalnih sposobnosti.
Između ostalog, Galton se bavio i istraživanjem vidnih i slušnih diskriminativnih sposobnosti. Navedene sposobnosti bile su mu interesantne jer je mislio da znanje proizlazi iz senzacija – tj. osjećaja izazvanih opažanjem i doživljavanjem. Za njega su senzacije bile temelj kognitivnog funkcioniranja (mišljenja, pamćenja…), pa je smatrao da pametni ljudi posjeduju bolje diskriminativne sposobnosti od onih niže inteligencije.
Galton je utjecao na rad velikog broja znanstvenika. Jedan od njih bio je i James McKeen Cattell (1860-1944). Cattell je postao prvi Amerikanac s doktoratom iz psihometrije- discipline koja se bavi razvojem metoda za mjerenje psihičkih procesa. Osim toga, Cattell je prvi izdao i članak pod nazivom: «Mentalni testovi i mjerenja», pa je na taj način postao izumitelj termina «mentalni test».
Suprotno Galtonu i Cattellu, francuski psiholozi Alfred Binet (1857–1911) i Theodore Simon (1873-1961) smatrali su da individualne razlike više variraju u složenim mentalnim procesima, nego u jednostavim senzornim zadacima. Njih dvojica 1905. god. izdali su prvi primjenjivi test inteligencije koji je postao osnova za kasnije IQ testove.
Stranica: 1 2