Veći rezultat nije uvijek – bolji!
Nakon rješavanja psiholoških testova slijede uobičajena pitanja o prolaznosti na testu, o pojedinim zadacima, o svrsi i smislu testiranja. Vjerovali ili ne, postoje i ljudi koji se vole testirati! Postoje, ali su rijetki. Većina testiranih rađe bi bila na nekom drugom mjestu i s drugim ljudima, što je normalno! Generalno, ljudi ipak ne vole testiranje. Nije im ugodno kad ih nepoznata osoba analizira, provjerava, propitkuje i zaključuje o njihovim osobinama i sposobnostima. Pogotovo ako otkrije nešto nepoznato (op.a. toga nema!).Uvriježeno je mišljenje da ista osoba ponekad odlučuje i o tome hoće li rješavač dobiti posao – tj. donosi odluke o njegovoj egzistenciji! Zbog toga ljudi ne vole testiranje, a pogotovo ako ih je strah da će prikupljene informacije komentirati i treće, još manje poznate osobe!
Postoji dakle, problem povjerenja u ljude koji testiraju, njihove metode, strah od otkrivanja podataka; ali i strah od otkrivanja sitnih problema, krupnijih poremećaja ili nekog groznog „skrivenog ludila“. Obično su svi ti strahovi neutemeljeni, a najčešći je strah od „padanja“ na testu.
U testovima ličnosti koji se primjenjuju u selekcijske svrhe „padanja“ nema. Jednostavno se traži kandidat s najizraženijim kompetencijama za to radno mjesto, a ne najbolja osoba.