Hrvatski
English 
Život – jednostavna umjetnost, taktičnost u balansiranju
Nikada nisam mogla znati što mi donosi sutra pa tako ni ovaj put kada sam otvorila oči, osjećajući miris rane zore, rose što je lagano klizila stijenkama trave. Kamo da usmjerim misli i koji način da odaberem u mnoštvu mogućnosti ili ideja …
Odlučila sam biti „svoja“, iskrena i mirna, baš kao i uvijek. Toga sam jutra gledala nebo sa spoznajom da sam ostala bez posla.
Nakon dužeg razmišljanja i kalkuliranja uz pomoć knjige
„Unutrašnji kompas“ donijela sam odluku i zatvorila vlastitu firmu. ” …Jer tek kada promijenimo sadašnje stanje, naš život prestaje biti začarani krug i dobiva novi smjer, pravac, nastavak …” rekla mi je psihologinja.
Tako je bilo i kod mene. Nakon dugogodišnje vrtnje uspjela sam izaći iz začaranog kruga i krenuti dalje s vjerom da mi se sve u životu događa s određenim razlogom.
Kroz period od dva mjeseca pozvana sam na razgovor za posao što je bilo relativno brzo s obzirom na broj nezaposlenih.
Odlučila sam ne propustiti ovu jedinstvenu priliku, iako je radno mjesto (u Splitu) bilo doista daleko od mjesta mojeg stanovanja. Bila sam uzbuđena, uplašena, sretna i tužna što napuštam topli dom i sve lijepo što sam stvarala i gradila zadnjih nekoliko godina.
Došao je i taj dan. Došlo je vrijeme za upoznavanje i prvi razgovor s mojim potencijalnim poslodavcima. Je li uopće potrebno napominjati da je noć prije intervjua bila duga i kako je sa svakom minutom rasla i moja nestrpljivost… Sjećam se da sam u jednom trenutku pomislila čak i ovo: „Nije uopće važno da li ću dobiti posao ili ne, samo želim da ovaj osjećaj (straha) prođe…“ Zašto je bio izražen u tolikoj mjeri, ne znam, ali sama činjenica da ga nisam mogla kontrolirati i umanjiti još me više uznemiravala.
S poslodavcima sam dogovorila razgovor između 8.00 i 11.00 sati. Tamo sam bila par minuta nakon 8.00 sati što je rezultiralo pohvalom zbog točnosti, discipline i želje da što prije krenem s dugo očekivanim poslom.
Dočekalo me je nasmijano lice, čvrsti stisak ruke i ugodan razgovor s vlasnicom koja mi je svojim nastupom pomogla „razbiti“ tremu. Ispričala sam joj kratku priču o dosadašnjem radnom iskustvu te obrazložila razmišljanja i problematiku današnjih SPA centara. Tijekom razgovora za posao, vlasnicu je posebno interesiralo sljedeće: „Kako i na koji način potaknuti ljude na promjene?“, „ Može li se mijenjati ljudska svijest?“ te „Koliki ja utjecaj fizikalnih terapeuta u navedenom poslu?“. “Zanemariv ili veoma bitan?“
Sama činjenica da je razgovor tekao veoma glatko i opušteno, bez šabloniziranih upitnika, na mene je ostavila pozitivan dojam.
Način komunikacije i odabrana tematika također su mi odgovarali pa sam uspjela prezentirati ne samo svoje terapeutske kompetencije, već i ljudske osobine, način i dubinu razmišljanja o poslu, klijentima i generalno o „Čovjeku.“
Izašavši iz zgrade, odahnula sam, ali ne u potpunosti jer me je u popodnevnim satima čekao probni rad, koji je trebao biti najvažniji dio provjere. U tremi sam provela i ostatak dana.
Pri ponovnom dolasku, nakon obavljenog probnog rada, postavljeno mi je pitanje na koje sam trebala odgovoriti što mislim o svome radu. Doživjela sam to kao „psihološko pitanje“; ispitivanje moje samouvjerenosti i mišljenja o vlastitim sposobnostima.
Rekla sam da je sve stvar usporedbe, da u odnosu na nekoga znam mnogo, ali u odnosu na ono što još mogu naučiti, znam jako malo. Naglasila sam da tražim priliku za razvoj, da imam imam volju, upornost, energiju, znanje, ambicioznost te molim uvjete i prostor u kojima ću moći pokazati što znam i nastaviti svoj razvojni put. Naglasila sam da mi je potrebna „sloboda“ jer ona uvjetuje moju kreativnost. U protvnom, ukoliko mi se ograniči prostor djelovanja, oduzima mi se zrak i sprječava ostvarenje Velikih ciljeva koji su u interesu i meni i poslodavcu.
Dobila sam!!! Posao, prostor, slobodu!!!
Kada se osvrnem na trenutnu situaciju u kojoj se nalazim, mogu reći kako poslodavci podržavaju moj rad i ideje, a samim realiziranjem određenih projekata potvrđuju i slaganje sa mnom.
Upravo ovakva kakva jesam probudila sam u njima razmišljanje o drugačijoj procjeni kvalitete radnika. Mirnoća, tihi govor i dobronamjernost dobro su se uklopile u sasvim drugo podneblje i mentalitet suprotan od mojega.
Sada, iz ove perspektive, mislim da sam imala sreću što sam pozvana baš ovdje na razgovor za posao i što sam upoznala ljude koji cijene i njeguju optimizam i iskrenost. Zbog toga želim pohvaliti svoje poslodavce, prvenstveno zbog pristupa koji imaju prema zaposlenicima, a onda i zbog razvijenog sustava plaćanja i nagrađivanja koji se pokazuje kao poticajan za nas radnike, a u isto vrijeme uvažava mišljenja te potiče kvalitetnu komunikaciju između poslodavca i zaposlenika. Na taj način poslodavac postiže autoritet uz potpunu odsutnost represivnih i/ili agresivnih mjera.
I za kraj, svakome od vas koji tražite posao, iz vlastitog iskustva mogu reći:
O vama ovisi gotovo sve!
Ne sve, ali nemojte se razbacivati riječima i nepotrebnim pričama. Pokažite stav, sigurnost i realno procijenite vlastito znanje. Isključite bahatost i umišljenost, a istaknite spremnost na prilagodbu i učenje…
„Loših“ dana će uvijek biti, ali ne dopustite da vas to slomi ili obeshrabri. I to se događa s razlogom. Ne zaboravite, svaki problem ima i svoje rješenje.Važna je strpljivost !!!
Vjerujte u sebe, uložite u posao, uložite u edukacije i nadograđujte temelje, te zatražite pomoć i ne odustajte. Čak i kada vam kažu da niste dobar kandidat za posao, pođite na drugo mjesto, treće… Netko čeka upravo na vas. I ne zaboravite na osmijeh. Znam da je nemoguće izbjeći tremu i strah prilikom razgovora za posao, ali pokušajte te nuspojave svesti na minimum.
U razgovoru s vašim budućim poslodavcima nemojte prekrižiti ruke. Neka među vama struji pozitivna energija. Otvorite srce i pripremite se za neka nova i vrijedna iskustva u životu !
Dragi moji, želim vam mnogo sreće!
Klaudija.
Piše: Klaudija Kranjčev