Hrvatski
English 
COVID-19 i anksioznost
Je li svijet u kojem živimo, generalno, sigurno mjesto?
U svjetlu krize COVID-19 koja ga potresa, čak će i najveći optimisti dvaput razmisliti.
No, odmaknimo se malo od COVID-19. Već je dovoljno okupirao našu pažnju. Zamislimo da krize nema. Zamislimo da je svijet opet onakav kakav je bio. Žurite na posao, radite u svom uobičajenom radnom prostoru i vremenu. Pritom, naravno, susrećete druge ljude i ne brinete toliko o distanci između vas. Koliko ste ranjivi u toj situaciji? Koliko vam je svijet predvidljiv? Koliko uopće razmišljate o potencijalnim prijetnjama i opasnostima? Sve teče normalno, po uobičajenom planu. Što bi se uopće loše moglo dogoditi?
Ipak, možemo se složiti da su različiti loši ishodi relativno česti. Bolesti se događaju. Recimo, rak je jedan od vodećih uzroka smrti na globalnoj razini. Prometne nesreće i razni zločini, također, nisu neuobičajeni. Unatoč tome, većina ljudi vjeruje da se neće baš njima dogoditi nešto loše. Općenito, postupamo na temelju iluzije neranjivosti. Unatoč raznim opasnostima kojima svjedočimo, oslanjamo se na temeljno vjerovanje da se „to ne može dogoditi meni”. Kako bi se u životu izborili s preprekama na koje nailazimo, pomažu nam baš takve pretpostavke koje imaju zaštitnu ulogu.
Teorije i iluzije
Ovakve pretpostavke i vjerovanja obično ne preispitujemo. One su tu negdje u podsvijesti i djeluju zaštitno. Naime, svi mi imamo svoje teorije o svijetu i o nama samima. Kako bismo mogli normalno funkcionirati, držimo se tih teorija. Na temelju njih predviđamo budućnost, biramo informacije kojima ćemo se posvetiti i način na koji ćemo ih interpretirati i pamtiti. Te naše „unutrašnje teorije i vjerovanja” dobro nam služe. Daju nam određenu stabilnost, strukturu znanja, u svijetu koji se konstantno mijenja. Drugim riječima, držimo se vlastitih unutrašnjih teorija i vjerovanja jer naš svijet čine predvidljivim. Time nam pružaju osjećaj sigurnosti i stabilnosti.
Zašto bismo se, na primjer, zamarali brigom o mogućem padu zrakoplova? Pa neće se valjda baš nama to dogoditi!? Budući da je ovaj scenarij zrakoplovne nesreće malo vjerojatan, anksioznost oko njega bi nas samo iscrpljivala. Naše temeljno vjerovanje nas stoga štiti od nepotrebne brige.
Slično tome, osobe koje su pretrpjele različita iznimno stresna stanja, često navode kako nisu vjerovale da se to može dogoditi njima. Stres i trauma, međutim, mijenjaju naše unutrašnje teorije.
Vjerovanja na koja smo se oslanjali, odjednom su uzdrmana iznenadnim stresom. Dobivamo poruku da svijet ipak nije tako predvidljiv. To kod nas, naravno, budi negativne doživljaje. Sasvim prirodno, osjećamo se ranjivo i nezaštićeno.
Anksioznost kao reakcija na COVID-19
Anksioznost je česta reakcija na stresne događaje. No, iako neugodna, nije beskorisna već motivira naše ponašanje. Konkretno, recimo, u slučaju pandemije COVID-19, anksioznost nam omogućava prilagodbu situaciji. Motivira nas da preispitamo različite opcije i odaberemo najbolju za sebe. Anksioznost nas tjera na razmišljanje o mogućim akcijama i ishodima i ne dopušta da ignoriramo potencijalno opasno stanje. Ipak, ako se pretvori u kroničnu zabrinutost, dovodi do iscrpljenosti. Dakle, u određenim je granicama normalna, razumljiva i korisna. Pretjerana anksioznost međutim, postaje destruktivna. Konstantna briga i napetost vezana uz COVID-19, sama po sebi, čini se, postaje pandemija.
Svjedoci smo da se reakcije na pandemiju COVID-19 kreću od negiranja do katastrofiziranja. Što je pritom razumna (zlatna) sredina?
Način na koji ćemo reagirati, naročito u situacijama neizvjesnosti, ovisi i o našoj strukturi ličnosti. Naravno da će osobe koje su inače sklone doživljavanju neugodnih emocija, i u situacijama neizvjesnosti biti napetije, zabrinutije, tjeskobnije. Pokazalo se da je njima u takvim situacijama teško procijeniti je li se neki loš događaj zbio slučajno ili je vjerojatno da će se ponoviti. Razmotrimo jedan banalan primjer. Moguće je da naš prijatelj, odjednom, bez nekog očitog razloga, „pukne” i iskali se na nama. To može biti odraz njegove tipične promjene raspoloženja koja nema veze s nama. S druge strane, može predstavljati i promjenu u odnosu koji on ima s nama. Procjena situacije s obzirom na ono što se događalo prije i primjerena reakcija pravi su izazov za osobu sklonu tjeskobi. Drugim riječima, ovakvi pojedinci teško donose ispravne zaključke o stabilnosti ili promjenjivosti situacije.
Slično je stanje neizvjesnosti prisutno i kod pandemije COVID-19. S obzirom na to da se bolest brzo i lako širi, nije sasvim jasna vjerojatnost obolijevanja. U takvoj neizvjesnosti, mi reagiramo ovisno o našim osobinama ličnosti i u skladu s temeljnim pretpostavkama o sebi i svijetu. Neki će opušteno ignorirati opasnost, vjerujući da se njima ništa loše neće dogoditi. Drugi će se ponašati iracionalno, panično kupovati stvari koje im ne trebaju i katastrofizirati.
Mlada osoba, sklona vjerovanju da je svijet sigurno mjesto i da se loše stvari događaju drugima, može negirati ozbiljnost situacije. Možda će se ponašati neodgovorno. S druge strane, postoje i ljudi koji su doživjeli brojna loša iskustva i postupno se tome prilagodili. Moguće je da su pritom prihvatili podsvjesnu pretpostavku da mogu spriječiti neugodne ishode. Ako nešto poduzmu, možda se loše stvari neće dogoditi.
Zašto panično kupovanje?
Upravo u tome neki vide objašnjenje paničnog kupovanja. Ljudi jednostavno, kako bi se osjećali sigurno, pokušavaju uspostaviti svojevrsnu kontrolu nad situacijom. U strahu od nepoznatog, novog virusa, međutim, nije jasno kako to izvesti. Što točno napraviti? Koje reakcije imaju smisla?
U takvoj, zbunjujućoj situaciji, ljudi često kopiraju ponašanja drugih. Rade ono što rade drugi, čak i ako je korisnost tih ponašanja upitna. Uz to, društvene mreže modernog doba efekt još više pojačavaju. Takav pristup ponekad vodi bizarnim reakcijama. U Americi je, na primjer, uslijed pandemije COVID-19 čak porasla kupnja oružja. Police dućana se prazne rekordnom brzinom. Ljudi masovno kupuju zalihe proizvoda. To djeluje kao pripremljenost, kao mjera kontrole. Čak i ako nam nešto ne treba, ako vidimo da se razgrabilo i da ga kasnije možda više neće biti, uzet ćemo, „za svaki slučaj”.
Uz to, Stephanie Preston sa Sveučilišta u Michiganu naglašava da je stvaranje zaliha zapravo sasvim normalno i adaptivno ponašanje. Gomilamo ih kako bismo se osjećali sigurnije. Na kraju krajeva, svi vole imati nešto „u rezervi”, ostaviti sa strane, uštedjeti za crne dane. Motivirani smo pohraniti određene zalihe sada, dok su dostupne i osigurati se za vremena kad ih možda neće biti. Motivirani smo, dakle, ne toliko razumom koliko snažnim nagonom za sigurnošću.
Uz to, mnogi ljudi implicitno vjeruju i da veliki problemi zahtijevaju velika rješenja. COVID-19 zasigurno jest veliki problem. No, jednostavno pranje ruku ne čini se dovoljno velikim rješenjem da bi pružilo sigurnost. Pretjerana kupovina – možda!
Ipak, ako svi uzmu još malo više zaliha za sebe, neće ostati dovoljno za one kojima stvarno treba. Dok gomilamo kako bismo se mi osjećali sigurnijima, kritiziramo druge što rade to isto.
Srećom, ovakve se reakcije mogu osvijestiti.
Ako se osvijeste, možda će ljudi zastati i zapitati se treba li im stvarno taj pištolj; treba li im stvarno toliko zaliha toalet papira…
Što onda umjesto gomilanja?
Naposljetku, postoje i druge strategije suočavanja sa stresom. Različite nam aktivnosti mogu pomoći da se osjećamo sigurnije u ovim izazovnim vremenima. Budite kreativni i ne dajte da vam COVID-19 uništi vedar duh. Usmjerite se na ponašanja koja doprinose vašoj dobrobiti. Tjelesna aktivnost može pomoći; i doma se može vježbati. Čitanje, filmovi, meditacija ili rad… sve nam to može koristiti. Također, jedan od načina da smirimo vlastitu anksioznost podrazumijeva interakciju s drugima. Budite u kontaktu s ljudima koje volite. Brinite o drugima i dopustite da drugi brinu o vama. Konačno, ljudska je vrsta i evoluirala kroz suradnju i zajedničku borbu s izazovima i preprekama. Ostanite povezani s drugima i surađujte. Kriza će proći; neka povezanost ostane.
Literatura:
https://www.futurity.org/covid-19-anxiety-2312722-2/