Koliko danas znači preporuka za zaposlenje?

Preporuka je jedan od izvora informacija o kandidatu za posao. Najčešće je daje profesor ili bivši poslodavac – ljudi koji su neposredno urađivali kandidatom kroz duže (ili kraće) vrijeme te koji zato znaju kako se kandidat obično ponaša i kakav je u profesionalnim interakcijama. Preporuka teoretski predstavlja uvid u neprocjenjive informacije o radnom učinku, točnosti, prisutnosti na poslu, lojalnosti itd.

Određena istraživanja (prema Cooku i Crippsu, 2009.) pokazuju da se preporuke još uvijek široko koriste u visokom postotku diljem Europe (primjerice u Velikoj Britaniji i Švedskoj više od 90% poslodavaca koristi se preporukama), kao i u SAD-u pa je i danas preporuka kao sredstvo važna te utječe na odluku o zaposlenju – zbog loše preporuke neki će poslodavac zaista odbiti zaposliti osobu. Također, čini se da se preporuke uglavnom koriste na kraju selekcijskog procesa – kao „točka na i“.

Više je razloga zbog kojih su preporuke korisne (prema Cooku i Crippsu 2009.):

• radi provjere činjenica – ima li kandidat stvarno navedene kvalifikacije?
• radi provjere rizika – je li kandidat rizičan, je li u prošlosti bio sklon problematičnom ponašanju, hoće li na neki način naškoditi klijentima i tako oštetiti kompaniju?
• radi provjere kvalitete rada – koliko je učinkovit budući zaposlenik, koliko je točan, je li često izostajao s posla u prošlosti?

Dakle, svrha preporuke je vrednovanje potencijalnih zaposlenika. Ipak, postoji mogućnost da je preporuka jedan način kontroliranja zaposlenika, čak i nakon otkaza. Naime, poslodavac može otežati zaposlenje bivšeg radnika uskraćivanjem preporuke ili pružanjem slabe preporuke. Zapravo se tako preporuka svodi na činjenicu da potencijalni zaposlenik nije bio problematičan, a uopće ne pruža informacije o ostalim relevantnim faktorima.

Znači, iako mišljenja drugih osoba o potencijalnim zaposlenicima mogu biti korisna, preporuke mogu biti i prilično nepouzdane iz različitih razloga te ne predviđaju dobro radni učinak. Autori preporuka nastoje biti obzirni pa su radi toga blagi – ne navode negativne informacije o osobi. Jeste li čuli uopće da je netko dobio lošu preporuku? Loša preporuka je, možemo reći, oksimoron, zar ne? S obzirom da se davatelji preporuka ne usuđuju pisati negativne činjenice, preporuka postaje loš izvor informacija.

Zanimljivo je da se pokazalo da preporuka zapravo više govori o onome tko ju piše nego o onome o kome se piše (prema Cooku i Crippsu 2009.). Naime, jedno je istraživanje pokazalo da davatelji preporuke imaju svoj poseban stil opisivanja ljudi koji se ističe bez obzira na osobu koju opisuju. Drugo je istraživanje pokazalo da sretniji ljudi pišu pozitivnije preporuke!!

Kakva je situacija s preporukama u Hrvatskoj? Vodeći portali za zapošljavanje – MojPosao i Posao.hr proveli su istraživanja ove godine upravo ispitujući problematiku preporuke u našoj zemlji.

Rezultati istraživanja koje je proveo portal MojPosao pokazali su da većina ispitanika (40%) preporuku nije ni tražila te uglavnom navode da im nije trebala, a ni potencijalni poslodavac je nije tražio. Ovo je istraživanje pokazalo i da 31% ispitanika nije imalo problema s dobivanjem preporuke, a kao razlog su uglavnom navodili kvalitetan odnos s poslodavcem. S druge strane, 29% ispitanika imalo je problema s dobivanjem preporuke, i to čini se uglavnom zbog povrijeđenosti poslodavca njihovim odlaskom.

Istraživanje portala posao.hr. pokazalo je da u slučaju više od pola ispitanika (57%) bivši poslodavac nije ponudio preporuku, no u slučaju 78% ispitanih potencijalni poslodavac preporuku nije niti tražio. Ipak, 63% sudionika istraživanja preporuku smatra korisnom, a samo je 10% smatra beskorisnom – ostali su ambivalentni. Pokazalo se i da više od pola ispitanih ima preporuku bivših poslodavaca te je prilažu životopisu, iako znaju da je nitko neće provjeriti, dok je čak 38% ispitanika nema niti ju je ikada imalo. Prema 59% sudionika u Hrvatskoj je najčešća usmena preporuka.

Zaključno, može se reći da je kod nas, za razliku od Europe i SAD-a, značaj preporuke mali, s obzirom da se ona rijetko traži i daje. Ipak, teško je povjerovati da će se preporuke u potpunosti prestati prakticirati. Njihova vrijednost leži u mogućnosti lakšeg isticanja kandidata te u činjenici da je preporuka neka vrsta potvrde da je ono što ljudi sami napišu o sebi u molbi i životopisu te ono što kažu na razgovoru za posao stvarno istina.

piše: Ana Zlatar, psihologinja.

Literatura:

Cook, M. & Cripps, B. (2009). Psihološko procjenjivanje na radnome mjestu. Školska knjiga. Zagreb.

Internet