Hrvatski
English 
U ovom članku prikazat ćemo vam kratku kako je izgledala inteligencija kroz povijest.
Francis Galton
Priča inteligenciji počinje s Francisom Galtonom (1822–1911) još davne 1865. godine. Galton je bio znanstvenik, ali svestran – interesirala su ga razna područja: od geografije, biologije, psihometrije i statistike, do meteorologije i antropologije. Ono što je odredilo njegove interese i postavilo nove smjernice u bogatom životu bila je publikacija knjige “Porijeklo vrsta” – Charlesa Darwina, inače njegovog rođaka.
Galton je bio oduševljen knjigom, a posebno ga je interesiralo poglavlje koje je govorilo o varijacijama domaćih životinja kroz pripitomljavanje i uzgoj. Galtonova fascinacija Darwinovim nalazima nije prestajala, pa je velik dio svoga života posvetio istraživanju varijacija, ali kod čovjeka. Proučavao je varijacije raznih osobina ljudi: od onih fizičkih (npr. visina), do varijacija u mentalnih sposobnosti.
Između ostalog, Galton se bavio i istraživanjem vidnih i slušnih diskriminativnih sposobnosti. Navedene sposobnosti bile su mu interesantne jer je mislio da znanje proizlazi iz senzacija – tj. osjećaja izazvanih opažanjem i doživljavanjem. Za njega su senzacije bile temelj kognitivnog funkcioniranja (mišljenja, pamćenja…), pa je smatrao da pametni ljudi posjeduju bolje diskriminativne sposobnosti od onih niže inteligencije. Galton je utjecao na rad velikog broja znanstvenika.
James McKeen Cattell
Jedan od njih bio je i James McKeen Cattell (1860-1944). Cattell je postao prvi Amerikanac s doktoratom iz psihometrije- discipline koja se bavi razvojem metoda za mjerenje psihičkih procesa. Osim toga, Cattell je prvi izdao i članak pod nazivom: «Mentalni testovi i mjerenja», pa je na taj način postao izumitelj termina «mentalni test».
Suprotno Galtonu i Cattellu, francuski psiholozi Alfred Binet (1857–1911) i Theodore Simon (1873-1961) smatrali su da individualne razlike više variraju u složenim mentalnim procesima, nego u jednostavim senzornim zadacima. Njih dvojica 1905. god. izdali su prvi primjenjivi test inteligencije koji je postao osnova za kasnije IQ testove. Na taj način, malo po malo, započela je rasprava o načinu mjerenja inteligencije. Jedni su smatrali da je treba mjeriti jednostavnim, senzornim zadacima, a drugi – kompleksnim kognitivnim zadacima.
Charles Spearman
Tezu o mjerenju inteligencije jednostavnim, senzornim zadacima čvrsto je zastupao Charles Spearman (1863-1945), Binetov i Henrijev „protivnik“ i suvremenik. Spearman je bio oduševljen Galtonovim postignućima, te je rado koristio i nadograđivao njegove nalaze. Nastavio je sa razvojem korelacija i postao jedan od najzaslužnijih za razoj i primjenu faktorske analize. Faktorska analiza unaprijedila je testove, inteligenciju, psihologiju i znanost općenito. Spearman je pomoću faktorske analize konstruirao hijerarhijski model inteligencije s “g” faktoromna vrhu hijerarhije.
Do 60-tih godina prošloga stoljeća većina teorija inteligencije priznavala je «g» faktor i Spearmanov model. Smatralo se da je «g» faktor u osnovi svih testova inteligencije. Osim tog važnog faktora, teorije inteligencije dijelile su malo zajedničkih elemenata. Ipak, sve su se slagale u tome da je inteligencija „Cilju – usmjerena aktivnost efikasnog rješavanja problema, kritičkog mišljenja i apstraktnog rezoniranja“. Inteligencija i njen prvi model koji nije hijerarhijski organiziran nailazimo početkom šezdesetih. Joy Paul Guilford (1897–1988), američki psiholog, odbacio je Spearmanov teoriju prema kojoj se na inteligenciju gledalo samo kroz numeričke parametre i faktorske analize. Guilford je osmislio model inteligencije od 120 različitih tipova inteligencije, od kojih je svaka opisana na jedinstven način.
Noviji teoretičari također tvrde da nešto nedostaje, tj. da tradicionalni pogledi na inteligenciju zanemaruju važnost mentalnih sposobnosti kao što su čitanje socijalnih znakova i donošenje točnih socijalnih zaključaka. Prema njima, ove kognitivne sposobnosti jednako su važne kao i verbalno-lingvističke ili matematičko logičke vještine.
Howard Gardner
S tim se slaže i Howard Gardner (rođen 1943.) koji je najpoznatiji po teoriji “Multiplih inteligencija”. Na njegovom popisu inteligencija (njih 7) osim verbalne, matematičko-logičke, spacijalne, kinestetičke i muzičke, nalaze se i dvije «osobne» inteligencije: intrapersonalna i interpersonalna. Gardner je naknadno otkrio i osmu, prirodnu inteligenciju. Jos uvijek radi na otkrivanju devete inteligencije.
Nakon Gardnera, priča se razvila. Svi su čuli za socijalnu, emocionalnu i slične inteligencije. U zadnje vrijeme nastalo ih je na desetke novih, više ili manje dokazanih, s raznim slovima, brojevima, svrhama i namjerama.
Nakon puno godina rada, opisa i teorija dolazimo do inteligentnog zaključka da je inteligencija – jako važna! Ako smo pametni, izglednije je da ćemo preživjeti, doći do sredstava za preživljavanje, očuvanje i širenje svojih gena, a na kraju i cijele vrste.
Ne vjerujem da postoji inteligentna osoba koja misli da je inteligencija nebitna. Pogotovo u poslu. U tom segmentu života svakako je važna i bitna. Najviše u izboru kvalitetnih radnika. Problem je u tome što se ne može vidjeti “golim okom” i otkriti intuitivno. Potrebni su testovi.