Profesionalno usmjeravanje

Profesionalno usmjeravanje se uglavnom sastoji od profesionalnog informiranja o određenim zvanjima, psihološkog testiranja kognitivnih sposobnosti, psihološkog testiranja osobina ličnosti, procjene specifičnih znanja i vještina, procjene profesionalnih interesa te razgovora i pružanja povratnih informacija. 

Vjerojatno ste se u životu upoznali čovjeka za kojeg ste pomislili „da je promašio zanimanje“, odnosno, da se kronično ne snalazi u radnim zadacima, a da u svojim hobijima briljira, ili obrnuto, osobu koja godinama besprijekorno radi posao 8 sati dnevno, 5 ili 6 dana u tjednu i s posla se vraća s osmijehom „od uha do uha“. Sve zadatke obavlja više nego korektno, i unatoč rutini uspijeva uživati u poslu. Za potonju osobu će se reći da je „pogodila zanimanje“ i da se „našla u tome“.

Profesionalno usmjeravanje je skup postupaka pomoću kojih stručnjak pomaže određenoj osobi „pogoditi“ buduće zanimanje, odnosno, naći ono zanimanje u kojem će osoba svojim radom moći ostvariti najviše svojih osobnih potencijala, i to u kontekstu realnih potreba za određenim zanimanjima, kao i u kontekstu zdravstvenog stanja pojedine osobe, a i (nažalost) u kontekstu imovinskih kapaciteta vezanih za školovanje. Kako realnost ne funkcionira po principima idealnog, ponekad je uspjeh kvalitetnog profesionalnog usmjeravanja naći za određenu osobu najmanje loš posao – i to je dio procesa.

Pod pojmom profesionalno usmjeravanje se podrazmijeva i profesionalno informiranje, kako o školovanju za određeno zvanje, tako i o tome što stručnjaci određenog zvanja doista rade, i koliko se na tržištu rada traže.

Profesionalno usmjeravanje se najčešće spominje kao sredstvo pomoći u odabiru zanimanja kod učenika završnih razreda osnovnih i srednjih škola.

Tada je krajnje vrijeme kada se najvažnije odluke o izboru škola i zanimanja moraju donijeti, no pogrešno je misliti da je profesionalno usmjeravanje samo to. Profesionalno usmjeravanje je proces koji se može vršiti i unutar jedne struke (kada treba odabrati neku (sub)specijalizaciju u nekom zanimanju), kao i unutar neke firme, na primjer, kada se odlučuje, primjerice prilikom restrukturiranja, koje će radnike dodatno obrazovati i u kojem smjeru. Recimo, prilikom promjene poslovne politike zatvaraju se neke prodavaonice, te se uslijed toga dio prodavača se želi poslati u čuvare, drugi u vozače viličara, treće u ured, četvrte u prodajne predstavnike.

Slijedeća situacija za profesionalno usmjeravanje je kada radnik više ne može raditi posao koji je, npr.: zbog promjena u zdravstvenom stanju, dotad radio (što je čest slučaj sa profesionalnim sportašima ili profesionalnim vojnicima) te je prinuđen odabrati neko drugo radno mjesto koje je primjerenije zdravstvenom stanju. U takvim situacijama kvalitetnijem rješenju može doprinijeti profesionalno usmjeravanje.

Profesionalno usmjeravanje se uglavnom sastoji od profesionalnog informiranja o određenim zvanjima, psihološkog testiranja kognitivnih sposobnosti, psihološkog testiranja osobina ličnosti, procjene specifičnih znanja i vještina, procjene profesionalnih interesa te razgovora i pružanja povratnih informacija.

Vezano za kognitivne sposobnosti, valja reći da visok rezultat na testu intelektualnih sposobnosti ne znači ujedno i bolju radnu funkcionalnost u svim poslovima. Također, u okviru psihološkog testiranja može se procijeniti na kojim skalama kogniivnih sposobnosti osoba ostvaruje najbolje rezultate (verbalne, spacijalne, matematičko-logičke, mehaničke, itd…) što može sugerirati prema kojem da se području rada usmjeri.

O uspješnosti profesionalnog usmjeravanja pojavili su se radovi još tijekom 40-ih godina 20. stoljeća. Istraživanja su pokazala da su ispitanici koji su slušali profesionalni savjet u odabiru zanimanja (najpoznatija je stara referenca Websterova studija iz 1942. godine) u mnogo manjem postotku promašivali svoja zanimanja nego oni koji nisu slušali savjet o budućem zanimanju.

Dobro odabran posao za radnika znači ostvarivanje vlastitih unutarnjih potencijala, mogućnost lakšeg napredovanja u poslu, većeg zadovoljstva na poslu, a za poslodavca manja mogućnost apsentizma i odlazaka s posla. S materijalne strane gledano, za pojedinog kandidata kvalitetno provedeno profesionalno usmjeravanje znači uštedu vremena i novaca za školovanje.

Nažalost, relativno su česte situcije kada osobe radi krivih motiva upisuju obrazovanje za neko zanimanje i kada se na kraju obrazovanja ispostavi da je šansa za rad u željenoj struci mala. Tada se, u želji da se spasi što se spasiti dade, upisuje prekvalifikacija što je dodatno trošenje vremena i novaca koje se možda moglo spriječiti na vrijeme.